Volim piti majku Rusiju s mužem.

Tada su mi čula posebno izoštrena.

Čitam pretvaranje pisanih riječi,

i vidim rast elokvencije sopstvenog vokabulara.

Tada mi i prijetvorni prijatelji kao nedostaju.

Znate, oni koji nemaju ništa lijepo da vam kažu,

a očekuju podršku.

Medena srca s medom se tope ustima nad lošim životom.

Votka i med su bolji život

bez plastike i plastičnih ljudi.

ljubavnu poeziju svako može čitati

i pravilno je interpretirati

samo oni koji biraju da žive u iluzijama

lahko odustaju

od ljubavi

od života

sebi se svete

predaju se patetici

i dopuste sudiji sa crvenim kartonom

da ih pokopa prije vremena

mom tati se gade žene
koje Bajram provode
 u naranžastoj posteljini

11:00 je sati i moram ustati.
sad će gosti, a ja nisam
počešljana.

obrisala sam kupatilo
sad perem zube  i sušim bubuljice
4% hidrogenom

u subotu moram da budem lijepa
poput bijelih ruža na rukavima
moje vjenčane haljine

unutarnja radost liječi upalu krajnika
kao i vizualiziranje tatinog lica u mom
kupatilu u ravnici.

teška sudba za očeve
kćerki prljavih usta
kupatilo se blista.

svaki puta kada dođe u goste
umjesto mene
poljubi pločice

jednostavno moraš voljeti njena silikonska prljava usta. nepristrasno to kazem, iako smo obje bile sirene prije Lady Gage.

kad već nemate ništa lijepo da kažete!

nemoj da i ja ušutkam vas onako kako su

 Sonja, Irena i Jasmina

ušutkale svoje tate i mame i maćehe i očuhe

i djedove i nene i tetke i tetkove!

pretvoriću vam ljubimce u dvije krvave fleke

na asfaltu obasjanim suncem!

zar ne bi bilo divno kada bi sok od cvekle
mogao da izliječi zamračenje uma
koje izazove ljudska glupost

zbog generalnog neodgoja
zbog prvenstva zumbanja
koje vas ne čini sretnim

zbog snobizma
i cinizma i kretenizma
i sebičnjaštva i zavidluka
i nedostatka komunikacije
upakovanih u društvenu normu

radije biram seks do besvijesti, VH1 i votku.

his summer, I met a principal who was recently named as the administrator of the year in her state. She was loved and adored by all, but she told me she was leaving the profession.

I screamed, "You can't leave us," and she quite bluntly replied, "Look, if I get an offer to lead a school system of orphans, I will be all over it, but I just can't deal with parents anymore; they are killing us."

Unfortunately, this sentiment seems to be becoming more and more prevalent. Today, new teachers remain in our profession an average of just 4.5 years, and many of them list "issues with parents" as one of their reasons for throwing in the towel. Word is spreading, and the more negativity teachers receive from parents, the harder it becomes to recruit the best and the brightest out of colleges.

So, what can we do to stem the tide? What do teachers really need parents to understand?

For starters, we are educators, not nannies. We are educated professionals who work with kids every day and often see your child in a different light than you do. If we give you advice, don't fight it. Take it, and digest it in the same way you would consider advice from a doctor or lawyer. I have become used to some parents who just don't want to hear anything negative about their child, but sometimes if you're willing to take early warning advice to heart, it can help you head off an issue that could become much greater in the future.

Trust us. At times when I tell parents that their child has been a behavior problem, I can almost see the hairs rise on their backs. They are ready to fight and defend their child, and it is exhausting. One of my biggest pet peeves is when I tell a mom something her son did and she turns, looks at him and asks, "Is that true?" Well, of course it's true. I just told you. And please don't ask whether a classmate can confirm what happened or whether another teacher might have been present. It only demeans teachers and weakens the partnership between teacher and parent.

Please quit with all the excuses

And if you really want to help your children be successful, stop making excuses for them. I was talking with a parent and her son about his summer reading assignments. He told me he hadn't started, and I let him know I was extremely disappointed because school starts in two weeks.

His mother chimed in and told me that it had been a horrible summer for them because of family issues they'd been through in July. I said I was so sorry, but I couldn't help but point out that the assignments were given in May. She quickly added that she was allowing her child some "fun time" during the summer before getting back to work in July and that it wasn't his fault the work wasn't complete.

Can you feel my pain?

Some parents will make excuses regardless of the situation, and they are raising children who will grow into adults who turn toward excuses and do not create a strong work ethic. If you don't want your child to end up 25 and jobless, sitting on your couch eating potato chips, then stop making excuses for why they aren't succeeding. Instead, focus on finding solutions.

Parents, be a partner instead of a prosecutor

And parents, you know, it's OK for your child to get in trouble sometimes. It builds character and teaches life lessons. As teachers, we are vexed by those parents who stand in the way of those lessons; we call them helicopter parents because they want to swoop in and save their child every time something goes wrong. If we give a child a 79 on a project, then that is what the child deserves. Don't set up a time to meet with me to negotiate extra credit for an 80. It's a 79, regardless of whether you think it should be a B+.

This one may be hard to accept, but you shouldn't assume that because your child makes straight A's that he/she is getting a good education. The truth is, a lot of times it's the bad teachers who give the easiest grades, because they know by giving good grades everyone will leave them alone. Parents will say, "My child has a great teacher! He made all A's this year!"

Wow. Come on now. In all honesty, it's usually the best teachers who are giving the lowest grades, because they are raising expectations. Yet, when your children receive low scores you want to complain and head to the principal's office.

Please, take a step back and get a good look at the landscape. Before you challenge those low grades you feel the teacher has "given" your child, you might need to realize your child "earned" those grades and that the teacher you are complaining about is actually the one that is providing the best education.

And please, be a partner instead of a prosecutor. I had a child cheat on a test, and his parents threatened to call a lawyer because I was labeling him a criminal. I know that sounds crazy, but principals all across the country are telling me that more and more lawyers are accompanying parents for school meetings dealing with their children.

Teachers walking on eggshells

I feel so sorry for administrators and teachers these days whose hands are completely tied. In many ways, we live in fear of what will happen next. We walk on eggshells in a watered-down education system where teachers lack the courage to be honest and speak their minds. If they make a slight mistake, it can become a major disaster.

My mom just told me a child at a local school wrote on his face with a permanent marker. The teacher tried to get it off with a wash cloth, and it left a red mark on the side of his face. The parent called the media, and the teacher lost her job. My mom, my very own mother, said, "Can you believe that woman did that?"

I felt hit in the gut. I honestly would have probably tried to get the mark off as well. To think that we might lose our jobs over something so minor is scary. Why would anyone want to enter our profession? If our teachers continue to feel threatened and scared, you will rob our schools of our best and handcuff our efforts to recruit tomorrow's outstanding educators.

Finally, deal with negative situations in a professional manner.

If your child said something happened in the classroom that concerns you, ask to meet with the teacher and approach the situation by saying, "I wanted to let you know something my child said took place in your class, because I know that children can exaggerate and that there are always two sides to every story. I was hoping you could shed some light for me." If you aren't happy with the result, then take your concerns to the principal, but above all else, never talk negatively about a teacher in front of your child. If he knows you don't respect her, he won't either, and that will lead to a whole host of new problems.

We know you love your children. We love them, too. We just ask -- and beg of you -- to trust us, support us and work with the system, not against it. We need you to have our backs, and we need you to give us the respect we deserve. Lift us up and make us feel appreciated, and we will work even harder to give your child the best education possible.

That's a teacher's promise, from me to you.

spasio mi je glavu one večeri kada se vasiona pošla obrušiti na nju
kada sam pošla da dohvatim zvijezde našla sam se u njegovim rukama
nosio je plavu košulju i mirisao na ljubav

dvanaesti dan novembra će zakonski ovjekovječiti našu ljubav
narandžastom bojom

Zar ne bi i ti htjela biti daleko od ovoga

Od ovih običaja

Od ovog čekanja i enormno izraslih dlaka

Zar ti se stvarno dopadaju ovi koje moraš da kupuješ

ovi zbog kojih moraš da se uništavaš za njihovu sreću

vodim stalno razgovore sa  svojom dušom

raspravljamo

žalimo

što više nismo cinične

što smo se izborile

za zadovoljštinu

zaista, tužno je danas biti sretan

zato ja često poželim da pobjegnem

jer ne umijem da pravim sreću te druge vrste

tu sreću kupovine prijateljstava

i ugađanja familiji

ne znam da nosim standard martirdoma

sad kada sam potpuna

dušu bih da do kraja zaliječim

i trepćem očima više nego inače

i uništim

propagandu otežanog disanja

sjećam se svih onih trenutaka
kada sam očajavala zbog depresivnog ponašanja
kada sam pila i plesala po stolicama
kada sam se smijala imenu tvoje mame
i kada me je on ostavio uplakanu sama kući da se vratim

došla sam u sobu i razvila naviku da
ne skidam šminku i ne perem zube kada sam pjana
da te lažem kad hoćeš u kupovinu
da ne idem na ćevape, jer hoću seks


družim se sa drugim ljudima,
zbog riječi, priče, eklektičnosti
ali zbog tvoje specifčnosti
drugarstvo nam je uskraćeno


nikada ne galamiš, nikog ne tučeš
i neprijatelje uz sebe privučeš

nisam ti došla, niti ću, jer  žrtveno jare moje.
mogla bih te pojesti i čoj'ka ti udovcem načiniti

al' svakako sam ja kriva za sve.


ko bi ovakvu drugaricu?
koja je i najsmješniji nered
i najtužniji klaun
ona kojoj je sudbina namijenila male stvari

no, sudbina je kuja.

uzima volju i upornost i oblikuje u sreću

i otpuše nepredvdive flegme kojima fali ljutnje
poput slamnate kućice  one debele prasice.

„Operri! Oguli! Izbriši! Postavi!

Odnesi na mjesto! Dodaj mi!

Pometi! Ne bacaj! Izvadi iz smeća!

Kako ćeš sutra voditi kuću!

Nema subote, nema nedjelje!

Što bi kupio, kad možeš da napraviš?!

Što bi se odmarala kada možeš da kukaš koliko radiš?

Što bi pomagala drugima ako ne dobiješ priznanje za to?

Crvene paprike u domu starica koje pokušavaju da održe red

I čistoću, samo donose nemir i prljavštinu.

Šutim i trpim, jer još malo, pa odlazim u savršenu sreću koju

ne odbravaš, jer nikada nisi bila dovoljno hrabra da je udomiš.

Budi revolucionarna. Učni nešto za sebe.“

čini se da ništa teže ne pada od širenje guzova na vrelim ljetnim stolicama,
jer zrak je težak i ne možeš pomoći Erosu da izbjegne ljude
koji ga svjesno ranjavaju odbijajući blagoslov koji on nosi

blagoslov vječne ljubavi
ispari zajedno sa vodom iz seoskih bunara


zrak je i dalje težak
oni beznadežno zaljubljeni
blago se meni
ja sam sretna žena
imam svog Hubby Beeja

Sinoć je Peja počeo da bije Aldijanu

Uspjeli smo da je spasimo od premlaćivanja

sparila je podlive sa svojom duksericom


Siledžije iz snova kanališu svoj bijes još jačim oružjem
onim što doslovno raznosi

bombama

vidjela sam komadiće sebe i svoju krv
po stepeništu neke zgrade na IRcu

Izdahnula sam gledajući harpu

Danas mi dragi učenici nisu došli u školu
njihov tata se raznio bombom iza porodične kuće

lijepa naša mala djeca sa problemima odraslih

Pije rakiju i nježno priča o njoj
ona debela i ne osjeća
potrebu tog muškarčine
da ne zajebe treći put
i ako ne može da je jebe

Pije rakiju i nježno priča o njoj
kaže polako
nemoj, šćero,kosu da joj odrežeš,
nemoj, bona, lakove za nokte da joj sakriješ
polako bona, nemoj ona ti da postane

Pije rakiju i nježno mi govori,
teškom sam te rukama svojom načinio,
s njom ću ja to lakše, modernije i pametnije.
Idi u kuću, odmori se.
Prohladan zrak novi početak će da ti donese.

i prepadne me sva ona bašta u kadi
i pritke u vodokotliću
i smeće u sudoperu
blokiraju me i ne umijem da se pokrenem
pričom o vječnim kućama
kojima se raduju više nego novom jutru

ne znam kako me noćni leptiri
bace na krevet
zavrate crnu suknju i donesu njegov vreli dah
na moju lijevu butinu

on u prstima ima pincetu i svojim
spretnim prstima i pincetom
izvadi
tri urasle dlake iz lijeve omamljene butine

i život je opet lijep

a ti samo vjeruj u doktora Hausa

Nisam znala da kršim obećanja data sebi

Htjela sam da budem debeli žuti smiješko

Ali sam ispala plava i mršava

Valjda čovjek upoznaje sebe dok je živ

I svake godine se iznenadi koliko se ne zna

Nemoj me pogrešno shvatiti, ali teško mi pada ovaj mjesec.
Ti si propisao nešto drugo, ljepše, mirnije, što uveseljava i popravlja dušu.
Ne bi trebalo da bude kurčenja.
Ali ima.
I to najviše ženskog.

Kopa krompir, pada na zemlju,
idena pijacu, pere tepih, diže samo tepih,
pada na krevet, bole ga kosti i duri se
kada druga ženska pička ne posti

Izvini, ali teško mi pada ovaj mjesec.
Svaki dan provozam se na ćilimu
na pločicama u kuhinji
i razbijem želudac na metalni prag
Ramazanske kuhinje

1.

Jednostavno izgubiš osjećaj

Intuicija se pretvori u televizor

I samo gledaš reprize

Nema uzbuđenja

Ali opet se nasmiješ

Čini se da ružnija stvar ne postoji

Smrt mašte

Gora je i od samoubistva voljenog

Jer ne možeš ni da patiš

I praviš kolajne

Samo histerišeš

I bacaš se u fotelju

Da gledaš televizor

bez daljinskog upravljača

2.

Postala je naporna

Koncentracija

Ne mogu ni da čitam

Prozaične opise

Koji su dugi i dosadni

A opet tjeraju

Da pišeš i budeš pjesnik

Ne mogu ni da slusašm

Čujem poneku riječ

Ali samo gledam ljude

I pritšćem MUTE

Ne mogu više ni da pišem

Fale mi riječi

Postala sam bijela i dosadna

A narandžastih cipela ni na vidiku

Zadjenuću si narandžastu ružu

Na lijevu sisu

Ne bi li čupave kose

Bosonoga u prljavoj bijeloj haljini

U ronila u novi život u oktobru

3.

Kaže mi da sam nekada pisala bolje pjesme

Pjesnik i prozaista koji smiruje riječima

Koje nikada nisam čula kako izgovara

Kažem mu da ja nikada nisam bila pjesnikinja

Samo žena koja puno osjeća

Sada sam usporila

Zajedno sa stvarima i pojavama i procesima

Jer sam željna da budem hrabra i iznendadna

Ovdje , u ovom svijetu iznad bijelog papira

zato što ne znam da vas bijem
ja histerično vičem i čupam kosu
to je moja tajna vještina
da se svi zapitaju ko sam

jesam li šizofrenična osa ili Maja koja
jedva čeka trčkarati bosa?

i onda plačem i glasno se smijem
jer šizofrenija u svoje ruho me obuje
i tada svi produbljavaju i ispravljaju
liniju glave na desnom dlanu ruke moje

jer moram što duže živjeti
i korake svoje ispravljati
i prestati po papiru oči crtati

oduvijek je težila čistim frižiderima
i posteljinama od egipatskog pamuka
uvijek je htjela da bude neko drugi
i zato je izvršla samoubistvo turskim sapunicama

One day I’ll give birth to a tiny baby girl and when she’s born she’ll scream and I’ll make sure she never stops.

I will kiss her before I lay her down and will tell her a story so she knows how it is and how it must be for her to survive.

I’ll tell her about the power of water, the seduction of paper, the promise of gasoline, and the hope of blood.

I’ll teach her to shave her eyebrows and mark her skin.

I’ll teach her that her body is her greatest work of art.

I’ll tell her to light things on fire and keep them burning.

I’ll teach her that the fire will not consume her, that she must take it and use it.

I’ll tell her to be tri-sexual, to try anything to sleep with, fight with, pray with anyone, just as long as she feels something.

I’ll help her do her best work when it rains.

I’ll tell her to reinvent herself every 28 days.

I’ll teach her to develop all her selves, the courageous ones, the smart ones, the dreaming ones, the fast ones.

I’ll teach her that she has an army inside her that can save her life.

I’ll tell her to say Fuck like other people say The and when people are shocked to ask them why they so fear a small quartet of letters.

I’ll make sure she always carries a pen so she can take down the evidence.

If she has no paper, I’ll teach her to write everything down on her tongue, write it on her thighs.

I’ll help her to see that she will not find God or salvation in a dark brick building built by dead men.

I’ll explain to her that it’s better to regret the things she has done than the things she hasn’t.

I’ll teach her to write her manifestos on cocktail napkins.

I’ll say she should make men lick her enterprise.

I’ll teach her to talk hard.

I’ll tell her that her skin is the most beautiful dress she will ever wear.

I’ll tell her that people must earn the right to use her nickname, that forced intimacy is an ugly thing.

I’ll make her understand that she is worth more with her clothes on.

I’ll tell her that when the words finally flow too fast and she has no use for a pen, that she must quit her job, run out of the house in her bathrobe, leaving the door open.

I’ll teach her to follow the words.

I’ll tell her to stand up and head for the door after she makes love.

When he asks her to stay she’ll say she’s got to go.

I’ll tell her that when she first bleeds when she is a woman, to go up to the roof at midnight, reach her hands up to the sky and scream.

I’ll teach her to be whole, to be holy, to be so much that she doesn’t even need me anymore. I’ll tell her to go quickly and never come back.

I will make her stronger than me.

I’ll say to her never forget what they did to you and never let them know you remember.

Voljela bih cestitati nacelniku Jasminu Imamovicu, nacelniku Tuzle na svemu sto je uradio za moj grad. Kao znak zahvalnosti darovacu 320 KM kroz ovjeru papira u narednom periodu! Nadam se da ce pametno utrositi taj novac i dati svojim sluzbenicima regres od najmanje 800 KM ili barem jos koju fonatanic da nam postavi u gradu ili cak tobogan na Panonskom jezeru!

"Jasmine najbolji si! Jedva cekam da dobijes novi mandat - GRADONACELNIKA!! Davala bih ti zajedno sa kolegama prosvjetarima jos vise para da nas silujes u mozak!!! Vlazimo gace sada od same pomisli na orgijanje s tobom, pastuvcino Imamovicu!

Uzivaj na godisnjem i nadam se da cu te barem jednom vidjeti da mi namignes."

Iako sam rodjena u petom mjesecu

I moje ime pet slova

I u mom imenu leži peti mjesec

I mom datumu rodjenja ima mnogo petica samih i sabranih

Ja sam broj sest.

Ali drago mi je zbog broja pet u mom rođenom danu

Jer je divlji i krajnje primitivan

Jer nosi promjene

I jer mi je ove godine dao najbolji poklon:

Razbijene iluzije o prijateljstvu

Iako divlji  i primitvan prava je epifanija

Otkrila sam da nisam nikada bila prijateljica

Da sam uvijek od sebe pravila žrtveno jare

Dok su vi ostali divni i krasni i pravi prijatelji

Od prijatelja za rodjendan nisam dobila ništa

Ali sam zapravo dobila sve

Mir i spokoj i novi početak i novu najbolju drugaricu

Koja je tu da ostane da se grili i svađa sa mnom

I ne bude drugarica za povremeno

and my darling friend, i love you so much, i'm gonna let you kill me

nešto je zloćudno u našem zraku

ostavlja nam te krvave tragove

i srca nam žulja

ne zna se šta

jer ne pričamo o tome

kao da se ne dešava

kao da nije tu

niko se ne mijenja

nastavljamo da lažemo

čak  je i đavo

promijenio ruho

promijenio

rod

jebat' ga

ogorčeni peder

je zauvijek.

Gledam slike svoje nekadašnje kolegice sa fakulteta. Hvala Bogu, pa su slike na Fejsbuku. Kolegica radi u Tuzli, a dva puta je obnavljala trecu godinu. Ne kažem da sam ja bolja, ipak nisam snob, nego ponovno uočavam da lijenost biva nagrađena i da samo podobni napreduju u društvu.

Kolegica meni: "Hajde bona, bice prilike, ako Bog da, naći ćeš posao u svom gradu."

Prva stvar koju su primjetili bili su bijeli zidovi učionice.

„Što je učionica nešto čudna?!“

„Nastavnice, što učionica izgleda kao pred krečenje?“

„Nedostaje mi šarenilo kabineta za engleski.“

Nema. Nastavnica je poskidala postere, leptiriće i sve one šarene ukrase koji su jednu učionicu osnovne škole činile učionicom.  Zašto je to napravila? Da nije doživjela nervni slom pred djecom i sve poslala dođavola? Pričaju djeca po školi kako je nastavnica polupala učionicu. Nisam ni znala.

Na vašu žalost nije dooživjela nervni slom, niti je polupala učionicu, vec vam je pokazala da vaša pokvarenost koju donosite u školu od vaših roditelja ima posljedice.  Koje ni vi,a ni vaše selo ne razumije.

Osjećam se povrijeđeno. Izigrano. No kriva sam ja. Ja sam vjerovala u njih i  nadala se da ako stvorim veselo i stabilno okruzenje za učenje da će i oni biti bolji. Vjerovala sam da će prestati donositi zadaće na norveškom i ubijeđivati se sa mnom da je engleski, da će pretati pisati odgovore na bosanskom, jer ne tražim prijevode već NJIHOV engleski, koji ne mora da bude dobar ~ jer mi znamo da se u svijetu najviše govori loš engleski, a mi hoćemo da pratim svjestke trendove. Ali selo pored magistralnog puta, beživotno selo doadtno ljuti roditelje izbjegle iz Podrinja i nezadovoljni roditelji morali su da prenesu to i na djecu.Tako da djeca rodjena dvije godine poslije pada Srebrenice padaju u nesvijest i hsiterišu zbog poginulih rođaka, i ako se ničeg ne sjećaju, ali mama je tužna i tata isto, pa moraju i oni. Hinjavost. Dvoličnost.  Jeftino nabavljanje ocjena. Sve to djeca donose u školu. Selo bez bandera izvlači najgore iz ljudi. Pokušavala sam da ih naučim da ne moraju da osjećaju isto što i roditelji, da treba da posmatraju uzimaju što im se sviđa, a mijenjaju ono što im se ne dopada. Ali jok. Nisu oni naučili da se neko brine za njih.

Mjesecima nisam kupovala novu garderobu, jer sam novce trosila na knjige, pripručnike, hamer papire, ljepilo, kopirala njima listove, testove, pravila skripte, kupovala im udzbenike, nabavljala CD.ove, jer nisam mogla da gledam neke svoje učenike kako kao siročići sjede na času. Lijepo mi je govorio direktor: „to nije tvoj posao. Nemoj to da radiš niko ti neće reći hvala“. Zaručnik se ljutio na mene zato što ogromnu količinu svoje energije trošim na školu i na djecu.  Nisam se dala odvratiti od svoje nakane da ih motivišem da imaju snove, da imaju ciljeve, jer većina molih kolega razgovara sa njima kao da ta djeca nće dalje u životu od motike. Ja sam rekla da su moji čenici veći i bolji mljudi od mene. Ali ne mijenjaju se oni samo zbog jedne osobe koja je tu samo jednu školsku godinu.

Ovdje se nastavnici i roditelji poznaju. „Jel' ti otac zaklao piliće?“ „Prodajel' mama krompir? Nek računa na mene.“ ~ su česti razgovori između djece i nastavnika na redovnoj nastavi. Kaže meni kolega, inače učitelj u školi kojoj radim, kako starija djeca, misleći na 6., 7., i 8. razrede ne znaju reći IZVINI i HVALA – njegov sin je učenik sedmog razreda.  Kod njih ni obrnuta psihologija ne funkcioniše. Oni nemaju snove. Nisu ambiciozni i sada shvatam pojedine poznanike zašto su se maskirali u kojekakve spodobice. I ja bih. Samo da zabpravim i sprem taj seljakluk sa sebe.

Skoro sam išla pedagogoici da je informiram o stanju jedne učenice. Inače, učenica ne priča sa nastavnicima zbog traume koju je doživjela kao mala. Nema jednog bubrega i ima ugrađen kateter. Djevojčica se sasvim normalno ponaša na odmoru, meni nerijetko dođe da me pita imam li kredita, jer hoće da nazove mater. I tako, razmijenjujemo mobitel, ona i ja, ali kada treba ozbiljno da se radi ona obori glavu do klupe i ne možeš joj čak ni sa usana čitati kada šapuće nešto. Inače učenica nije kategorisana, disleksična je i disgrafična i ovih dana je otišla u ekstrem djeteta sa emotivnim poremećajem – prestala je da priča i sa drugarima. Sad voli ćoškove učionica i da bude sama. Kada sam otišla da kažem pedagogoici koje sma sve metode primjenila i kako se Elma pčela ponašati, ona je rekla da probam joj uzeti knjige i da vidim kako će reagovati, pa da je informišem  naredni dan. Još mi je natuknula da se PREVIŠE trudim oko djece i da ne zaboravim da sam ja samo godinu dana ovdje, pa uopšte nema potrebe da ulažem napore da mijenjam nešto.  Naravno, Elma nije reagovala, pa sam ja čekala četvrtak da joj vratim knjige. Elmin tata je došao u srijedu da kaže kako ja neozbiljno i neodgovorno radim sa djecom. Išao je i direktoru, a direktor mi je rekao da se ne bojim. Ne radi on tako. Rekla sam mu da ako u preostalim nedjeljama do kraja školske godine budem kršila zakon i ne budem se odnosila prema djeci kao pravi nastavnik-pedagog, neka me sankcioniše. „Samo ti radi kao što si do sada radila.“

„Jesam li ti rekla da se previše trudiš?“

Ali neću više. Od sada se „furam“ na starije kolege.  Djeca su samo posao koji moram da odradim. Nema mijenjanja enterijera učionice i nabavljanja tehničke opreme. Radim sa onim što dobijem da radim. Ne zanima me porodična situacija učenika, zašto nema udžebnike.Nema više kopiranja testova, radnih listića, nema više igara. Od sada sankcionišem sve i postajem najvještičavija vještica među nstavnicama.

Utopila sam se u moru cinizma i apatije

uvijek me je čudilo što nikada nisam nabasla
na akdemski članak o ljudima koji se nikad ne svađaju sa drugim ljudima
o ljudima koji se po svaku cijenu moraju opravdati, pa čak i kada su krivi
i kada se zna da su ljigavi oni uspijevaju nametnuti grižu savjesti na nas
gala,džije i svađalice.

Voljela bih da ih neko malo obzervira, postudira, isjecka i sastavi veliki mozail
lakše je uzeti nečiju tuđu  rječitost i olakšati sebi i i svom želucu, generalno životu
željnom glasnih eklektičnih ljudi koji umiju da lažu JA NE VALJAM

 JA NE VALJAM, ali ona, ONA je uvijek valjala. uviijek mi je kupovala potkošulju
kad sam bila tužna, i nikada mom tati nije rekla da sam
ostala se ljubiti sa Zlajom na klupi poslije škole,
iako me je tata kritikovao zbog nje.
 Ona se nikad nije drogirala,
slabo je pila i jebala se samo sa jednim momkom,
njenim sadašnjim mužem.

Njeni prsti su dugi, nježni i njen glas je umilan, a njena duša zavodljivo bijela
ona nikada ne laže i voli sve ljude. Nikada nije povisila ton, niti je javno
pričala loše stvari o ljudima, samo predamnom.

zbog naše ljubavi na guzove, ja molim Boga da smršamo
da lakše jedna drugoj kažemo GADIŠ MI Se
i odskakućemo tamo gdje je naše sunce.

volim te mirisom zime vrelim rukama ljeta dok škorpije hinjavo vise sa drveća i šapuću sve što želiš da čuješ ne bi li te odvratile u nesreću, pa kukaju na glas kako su zaljubljeni ljudi ...dosadni. ja te volim, vičem na sav glas ponosno se dičim sjajnim kamenjem sa prstiju volim te, govorim, neka škorpije pocrvene i popadaju sa drveća. I can play anyway that you want

gubim se u dugim rečenicama i nedostaje mi koncentracija
imam neobično jaku želju da nestanem
mučno je gledati ljude koji sa takvim entuzijazmom vuku lice po asfaltu

htjela bih nedjelje svaki dan u hladovini svoje sobe
izležavanje na narandžastoj posteljini i dosta muzike i tišinu čistu od ljudi
sa pokojim tragom prašine

čisto da mi žulja oči. zbog dvoličnog savršenstva.

pokušavam, ali ne ide!
možda jednostavno da počnem?
barem ose iz glave da istjeram i razbijem košnicu,

Dugo već ne znam.
Kad saznam otiću na dijetu.

desilo se najgore

mašta je umrla

postala sam proza

i kupatilo je posivilo

zbog tvog odlaska

i tvoje izdaje

Nik Kejv  tjera me da plešem gola i bosa, čak i po snijegu!
Divan je život koji sam našla, kaže mi, a i šteta je da moje
divno oblikovane noge budu prekrivene zimskim dlakama.

Vodim ga sa sobom i na posao
držim ga  u džepu,  nekad mi sjedi i na ušima
u zbornici gdje sam sama jer nisam udata
i nemam djecu i ne pravim kolače

jebena je ova zgrada u kojoj radim, jeben je sistem kojem služim
siluju ljudi sve, moj NiČe, gangbang kud god kreneš, a nit' se kome vlaži
nit' ko može svršit'!
Jebačina u nedogled.
Hraniš se vitaminam, gule ti se nokti i više se vole djeca koja bježe od kuće
i drogiraju se.

O, moj Niče, da nije tebe i tvog i-don't-give-a-fuck pogleda,
izvršila bih suicide ledenicom, ali tvoj bariton me spašava
i tvoj dah mom vratu daje život, pičku mi održavaš vlažnom
i puštaš da svršavam fanatički.

znaš, Niče, izgubila sam i riječi, a ne umijem koristiti tuđe.

Pjevaj mi, pjevaj o Richardu, ocu mog potomstva i o našoj
strasnoj ljubavi, onako baš lagano nametljivo kako ti umiješ
i poderi ovu moju jadikovku,

Možda nekad i naučim.

postalo je pravi izazov životariti kroz zimu
i tragati za suncem koje se podrugljivo nasmije
tamo, odozgo, iza sivih oblaka
životarenje kroz zimu obična je smijurija
koja baca me u depresiju, pa zato
ne idem vani već kitim luster da me zavara
sunca mi treba. i ovo električno na plafonu, dobro je.
baca me na krevet, širi noge, širi guzu, učvršćava stomak
sladi suze.

trebam da prestanem grliti svoje polugolo tijelo u poluhladnoj sobi koja muci moje ukrućene bradavice jer vuče se ta bezvoljnost za mnom, ali svaki puta kao sluačjno me zaskoči trebala bih sasuti limunov sok u pičku glasno vrištati i otupljena se isplakati i stresti tu bezvoljnost kao razvaljene vunene čarape sa mojih stopala

dizem ruke od svega.

"Zadnje dvije večeri proveli smo gledajući ljubavne filmove. Stisnemo se jedno uz drugo, na mrvicama grickalica i uhvatimo se za ruku kada je neka vrlo emotivna scena. I pijemo votku. Uživamo u pravom smislu te riječi, jer lako je nama, kažu ljudi, mi imamo jedno drugo. godi njegova pažnja i volim što svaki dan se jebemo, češće nego što se molimo. Detoksiramo naša tjela i naš duh. I zato se ne družimo sa ljudima koji ne znaju i ne mogu i vole da komplikuju. Mi nećemo, ali hoćemo bez njih. Na jesen ćemo da crtamo Pariz na zidovima našeg stana.
+++

Opet je to napravio. Otšao je Ivani, ali ovaj put konačno. Ne znam da li da ga prebijem ili da mu čestitam i zahvalim. Sad se sva pažnja poklanja njemu i pokušajima da ga vrate, a ja konačno imam mir. Ja sam njihov car koji i na drvetu moeže živjeti, jer ima svoju platu.

lijepo li je zaboraviti sve loše situacije i sa smiješkom koraknuti u nove unčane dane."

kad porastem postacu ravnodusna i nehumana

da, kad porastem

bicu covjek.

moj zid su zaposjele gljivce tvoje prošlosti

zbog njih sam razapeta na valjku za mučenje

svi hoće da okreću

svi ti

nazovi najmiliji

vole kada plačem

jer ne vole da se čude

sarkastičnoj sreći

i'm your mad little lover

na svim njenim haljinama uvelo je cvijeće

ona misli da ga je ukrala mlađa djevojka

lepršava glumica iz Sarajeva

povremeno se okiti njime

ali ne, njeno unikatno cvijeće je umrlo

ne mogu ga zamijeniti ni šarene štrample

ni ljubičasti karmin

ono nestaje sa tridesetim


on će joj prišiti zvijezde na oči.
neka misli da su dijelovi nepovratnog
srasli u cijelo.

Nekako mi se sve zgadilo zadnjih dana decembra. Utroba mi se grčila od ljudske gluposti.  Od roditelja koji psuju nastavnike i nimalo ih ne brine ponašanje njihovog djeteta, niti njegove ocjene. /jebem, ti nastavnički bezobrazluk!/ od odraslih koji ismijavaju dijalekat jedne tinjedžerke, nesvjesni štete koje joj prave.
Postala sam lijena i bezvoljna, I grejpfrut truhne u mojoj latici. POjela sam ga večeras tebi za ljubav. Kao bolje sam. Pomotala sam nabacane majice., čak sam i čitala i snijeg pnovno soli mi pamet. Zdnja sedmica je bila napornija od cijele godine.
Uopšte nemam osjećaj da je Nova godina iako joj se radujem, I radovala sam se  toj gospodjici unaprijed. Vise nego ostali. Treba mi jedna velika promjena. Treba mi veća soba i ispunjen krevet njegovim čvrstim tijelom. Treba mi septembar.
kupujem radni sto, police, nove ormare, stolic i fotelje sama. treba mi još stalni posao i zajednički život sa njim. toliko možeš da mi daš. bićeš i ti rasterećeniji. zdravlje se podrazumijeva.

i vama, želim vam upornost i strpljenje da se izborite za ono što vam treba da vas čini potpunim.

predugo sam zaključana u pogrešnoj kući
u koju se vraćam nervozna  sa posla
 u kojoj od plavila duse moje samo jedem

treba mi ta njegova kuća i zdrava hrana ljubavi
da smršam i istrijebim prašinu

tata, pogrešna je ovo kuća
izbrojah do 10 i ne vidjoh ni jednog čovjeka

Biti seoski učitelj nije kazna, barem ja ne mislim tako. Jedino nastradaju cizme svaki dan, jer za zmiskih dana primaju svakojake blatnjave boje po sebi., a nastrada i srce zbog sve one bolesne i nepismene djece.

Mladi ucitelji na selo je nikakva  hijerarhija na putu do stalnog  posla.
Ponosna sam seoska uciteljica. Radim posao za koji sam se sama izborila.

prosvjeta je puna cinika, što ne čudi, jer cijelo društvo nam je takvo. svi znamo cijenu svega,  a vrijednost ničega. ja sam odlucila da budem revolucionar u svojoj učionici, drugi me ne zanimaju sve dok ne vrijeđaju djecu.


s druge strane, luksuz je biti danas revolucionar na veliko. ja bih da ostarim.
 sve moje kabinetne revolucije donijet' ce mi prosirene vene, masnocu i visok taman da pozivim i postanem nena.



odoh ja jesti mandarine, jebo memento mori i nadgrobne spomenike koji vise iznad glave dok hodam i uzivam u mladosti.

linija ljubavi ispisana je slovima mog imena na Cortovom lijevom dlanu
odan mi je  i predan.

prije no spoznao ko je, prevario me sa Morem.
njena njedra jedra bila su zrelija.

dlan je dobio i liniju zivota. i zdravlja.
moje ime nije izbrisano.

no, ja nikud nisam isla
tu sam bila, na stijeni pored njegovog pristanista

nudila se, gola, omotana svilom
nudila i dusu i tijelo

stijena je bila cvrsca.
stijena me je ozenila.

možda si znala da ćeš umrijeti, pa si se smijala i plakala i bila ljuta

htjela si da zadnji put osjetiš život.

međutim, nisam mogla da ti oprostim,

jer ja nisam glumica.

no, ljubomorna sam na tvoj crni kamen

i Anđelu koju si povela sa tobom

da bude nova Eva.

valjda sam i ja zbog toga jutros uznemirena

"nekada su mislili da sam mala,

i da me drže u šakama....

ne, ja sam mislila da sam mala.

ne,ne i ne.

sve su to laži.

mi smo isti.

pederi koji nikog ne tolerišu

i koji očekuju toleranciju zauzvrat.

čujem vaše glasove.mnogo su čudni.

reklo bi se ovdje nema promjene.

sve je opet isto.

ali nije,

jer

mogu dotaći proljeće.

mogu udahnutii jesen.

dok vaše ruke zjape u zraku,

prazne i nepokretne."

kad se boriš za pravdu
ili ti dojadi
ili umreš

meni je dojadilo, doktore

zbog moje mladosti
prejaka sam da umrem

"uspjela sam. voljela sam kao niko u životu.

mnogi su bili ljubomorni na našu ljubav. ljubomorni na naša nestašna spolovila.

uspjeli smo. budi i ti ponosan! I čestitaj im, i za mene kada me budeš oplakivao,

 jer uspjeli su.

slomili su me.

histerično grcam dok pišem.

nisam rođena ni za šta.

ni za kćerku.

ni za sestru.

ni za ženu."

sreća boli

ljubav boli

plači kad si tužna, reče mi nena koja nikad nije razumjela

moje tuge i sreće

jer suze prolaze

život ide dalje

falis.
veceras sam sjetna.
donijecu ti cvijeca
zbog tog kanapa zavezanog
oko mog prsta
cuvam jos taj prsten
donijecu ti cvijeca i vratiti
prsten
previse sam sretna da bih bila tuzna

assholes are cheap today
cheaper than yesterday
small ones are half a crown
sitting up or lying down

nositi masku i živjeti život kao moždani udar

nije lahka stvar

lijevu ruku i nogu je vukla za sobom

nije ni probala da prohoda

govor je svela na mumljanje

svaki put kada bi joj Ljubav dosla

sjedila je na prozoru i gledala u daljinu

nista kompliciranije

od toga

biti ona

no, ne zna da nema nista lakse

od zivota i koracanja

pa, i sa stapom

da je poslusala

banje bi izlijecile sve

Guess I thought I could never feel The things I feel

Možda trebam da se rasplinem u onaj bijeli oblak na plavom nebu

Koji prati avione na sve strane svijeta

Možda ako vidim neko svjetsko čudo

Možda postanem dovoljno dobra

I možda me anđeli obdare čulnošću i empatijom

Pa, budem razumijela i pedere slomljena srca

Pa,mu budem znala otvoriti oči da vidi stvarnu mene

Pa, bude jezikom kidao moje lance i bičeve uvreda

Od svoje pokvarenosti ne bježim

Suočavam se svaki dan sa njom u svom velikom ogledalu

S ponosom je nosim na noktima i prenesem na jezik kad hoću da budem

Nepobjedivo neodoljiva

Evo, ti malo vina, pederčino moja najdraža

Možda sa jasnoćom budeš vidio svoj lik

I možda konačno ulaštiš te pokvareno plave oči

I budeš vidio da dijelimo istu krv.

Pokvarenu. Ljudsku.

da barem operu ruke kad pročeprkaju po govnima koje izbace iz sebe.
da se barem ne naprežu toliko svojom neiskrenošću.
da ne budu toliki martiri na svoj homo status, jer jos uvijek nisu ponosno stali uz svoju zastavu.
da konacno odu od mene.

otisli.
yay.

oh, happy day...

ne boj se draga

zla se ne rađaš

zla ćeš da postaneš

u tridesetoj kad život počinje

zelenu masku svih ljudi ćeš da natakneš

kada oktobarsku jabuku sa neba ubereš
Air - So Light Is Her Footfall
Uploaded by EMI_Music. - Explore more music videos.

When the World surrounds you, I'll make it go away Paint the sky with silver lining. I will try to save you, cover up the grey With silver lining.

Klara Timič: Istina je. Da sam i znala neke stvari koje sam trebala znati, možda sve ne bi ništa bolje ispalo. Tko bi rekao da život još uvijek ima ugodnih iznenađenja?

snebiva se moja drugarica u Velikom Gradistu na gej paradu. trazi pomoc pravoslavaca da ih prekrsti i izvede na pravi put. bune se kaze, Srbi, sto moraju da prihvate pedere da bi usli u EU. uzeli nam Kosovo, a sad bi i ovo da nam nametnu.

Tako i mi za Ramazan. Sve velikomuslimani, a queer su bezboznici.

zanimljivo je to kako mi Blakanci postajemo socijalno angazovani kad queer populacija izadje na cestu. svi smo veliki vjernici i svi se brinemo o OZBILJNIM problemima.

brinemo se, da. i svi smo veliki vjernici kada PEDER izadje na cestu-

No, mi i dalje imamo nepismenu djecu, socijalno ugorzenu djecu i djecu romske populacije.

majke spavaju na travnjacima pored magistrale.

ves suse na zardinjeri pored nazovi rijeke i smiruju histericno djete cupkajuci ga na koljenu dok kamion tutnji pored njih..

i dalje imamo navjernike koji se kunu u svoj post.

djevojcice i dalje hodaju cestom oskudne obucene dok momci imaju zeleno svjetlo da ih hvataju za picic.

sram nas bilo.

 aleksandra, eto vam i republika srpska. meni se putuje. i nikad na te noz necu dici samo zbog nekog milorada.

moja aleks suti.

Možda zato što nisam propisno ispraćena

Možda se zato stalno vraćam

da ih opsjedam sarkastičnim komentarima

Tuzla nema šaptačicu duhovima

da me spasi od one druge strane

i isprati u svijetlo...

zabavnije od zla.

i tako u nedogled.

dok mi najpravičnija od svih ne zapali svijeću.

i ne isprati me.

pobjegnem na Aljasku
toj velikoj snježnoj grudvi
i šest metara snijega na krevetu i toj polarnoj svjetlosti
i tim snažnim rukama koje
mjesec privuku samo mom suncu

tebi nisam žuti list
na zelenoj travi

Zadnji puta kada nisam dizala posteljinu

bilo je poslije Igorove smrti

Danas ponovno posteljina histerise na krevetu

A ja nemam volje da je nahranim

Suncano je

Kao i onda kada sam zamisljala kako bi bilo ležati

Dva metra ispod zemlje

Dok sunce prži naše kosti

I hrani crve našim mesom

Treba mi lijepih vijesti

namjerno ću plakati kada mu budem pričala o autobusu

i kako je teško kad prolazi pored tebe i ne možeš da ga stigneš

bez obzira na brzinu i što je stanica tri potrčaja od tebe

i kako se djeca četvrtkom udaraju pesnicama do krvi

i kako ljudi koji su operisali kičmu prosviraju sebi mozak

ili se bace pod auto pred mojim očima

reći ću mu i to, kako sam izgubila vjeru u njega

jer me vidi samo kada padnem u nesvijest zbog teške menstruacije

----

što je bilo prije deset godina

---

plakaću, možda ću malo i histerisati, jer će me pokušati prekinuti

ali saznaće da je isti ona pička koja me je izbacila na ovaj svijet

Bog će nekom od nas podariti pamet i sreću, nekom oduzet snagu.

oboje ćemo plakati

samo što će biti kasno kada to on shvati.

prespavati dan i sanjati sivo

septembarsko nebo ispunjeno vranama

koje lete tamo-vamo, jer ne znaju kome

da vjeruju i gdje da se skrase

James Walsh mi mrsi kosu dok sjedim

na klupi nekog parka pored jezera i

upijam sav prohladni zrak u sebe

jer želim da eksplodiram i oživim

tamo gdje se poezija uči napamet

i recituje dok neko iz pozadine

dobacuje: "brže! brže! brže!"

sviće i ja sam u dolini nekih nepoznatih

brda i planina; smiješim se i vraćam

prohladan zrak njegovom Septembru.

trebaju mi i Septembar, i sivo nebo duginih boja,

i vrane i svrake da se smiješim i jačam kovrdžavi

duh svojih očiju.

izgubila sam nešto što nikada nisam ni imala
ležalo je u žbunju i skrivalo se osam godina

izgubila sam nešto što nikada nisam ni imala
povremeno me nađe u gradu na kafi

nikada me ne nazove
nikada me ne zagrli
nikada me ne poljubi

izgubila sam nešto što nikada nisam ni imala
nikada me nije ni voljelo
a imalo je 2 srca, 4 ruke, 4 noge, 2 glave, vaginu i penis

nikada nije reklo hvala
nikada nije voljelo moju srecu vec samo moj jad
nikada me nije voljelo, mene moj smijeh
nikada

povremeno me nađe u gradu na kafi
priča me kako me voli
što sam za TO našla rupu za penis i penis za vaginu
priča mi kako uči da udovolji penisu
i da hoce cista prsa bez bubuljica
jer hoće da pronađe lijek za psorijazu
jer hoće da bude graciozno
jer hoće da spasava
jer hoće da bude visočije od mene
jer indirektno hoće da ubjeđuje ostale kako su govan reazlijepljena po čučavcu

izgubila sam nešto što sam imala

odvukla sam ga na Virginia Tech
i ostavila tamo da umre
u žbunju?

valjanje po krevetu,

važno nam je kao odlasci u svete kuće

religijskim fanaticima

kanibalizam je moja vjera

ti si vrhovni bog

od predanosti tebi

međunožje moje

rijeke pravi

kako ne vidiš da sam tvoja

dok zubima kidaš moje meso

dok me žvaćeš i ispljuvaš po cijeloj sobi

ja se smiješim i djecu bih da ti rađam

Prometeja sam okovana za tvoje zidove

pravi mi djecu, Etone!

to je ista ona tuga
kada su mi vrane donoslie telefonske pozive
i kada su svrake bacale ljude pred moje noge

Tuga k'o tuga
uvijek je pobijedim nadom i optimizmom

dobra je stvar, pa obje volimo neobavezan sex

sometimes I get so sad/